U srpskom narodu postoji starinski običaj da se uoči Svete Varvare kuva žito, zvano varica. Lonac sa varicom ostavlja se uveče pored vatre da tiho uvri tokom noći. Sutradan, na Varvarin dan, gleda se sa koje je strane žito najviše navrilo, pa se veruje da upravo sa te strane treba sejati pšenicu ako se želi dobar i rodovitni usev.
Varena varica jede se u kući, a deo se prosipa na mesto gde se uzima voda za piće, da bi godina bila zdrava i blagoslovena. Mešana sa solju, daje se i stoci, kako bi bila jaka i plodna.
Kod Srba je nekada narodna, kao i crkvena godina, počinjala 1. septembra, po završetku letine. Zbog toga je Varvarin dan smatran prvim danom u godini kada su započinjala razna vračanja i obredne radnje za dobru sreću, rod i zdravlje.
Dok se varica kuva, deca u Boki pevala su:
Vari, vari varice,
da se radu jarice
i bijele jagnjice,
i detici i juncići.
Kako se varica jede hladna i narednih dana, u narodu se govorilo i pevalo:
Varvarica vari,
a Savica ladi,
Nikolica kusa.
Pravoslavna crkva proslavlja Svetu velikomučenicu Varvaru 4. decembra po starom, odnosno 17. decembra po novom kalendaru. Njen kult bio je naročito snažan na južnom Jadranu, o čemu svedoče brojni toponimi koji nose njeno ime: brda, ostrva, crkve, sela i izvori.
Tako su poznati ostrvo Sutvara, crkva Svete Varvare u predelu Žabnjak na Lumbardi, Varino brdo u Konavlima sa crkvicom Svete Varvare, Sutvara u Grblju kod Budve sa crkvom Svete Varvare, kao i crkva Svete Varvare u Morinju, nekada pravoslavna, danas katolička i posvećena Svetom Trifunu, pored koje se nalazi izvor Sutvara.
